Ono što čini ovu flautu jedinstvenom jest njena konstrukcija. Ima dvije unutrašnje zračne komore: spora zračna komora (slow air chamber — SAC) koja prikuplja sviračev dah, i zvučna komora gdje se stvara ton. Vanjski blok — tradicionalno izrezbaren u obliku ptice, nazvan 'fetiš' ili 'totem' — sjedi iznad kanala (flue) i usmjerava zrak iz prve komore u drugu. Zvučna rupa na vrhu zvučne komore dijeli struju zraka, stvarajući vibraciju i ton. Ovo je fipple dizajn, što znači da nije potrebna embouchure tehnika: jednostavno pušete u otvor, a flauta obavlja ostatak.
Većina savremenih Native American style flauta ima pet ili šest rupa, iako tradicionalni instrumenti variraju od nula do sedam. Dizajn s pet rupa najčešći je za početnike i proizvodi potpunu pentatonsku molsku ljestvicu — osnovni ton (root), mala tercu (minor third), čistu kvartu (perfect fourth), čistu kvintu (perfect fifth), malu septimu (minor seventh) i oktavu. Dodavanje šeste rupe obično omogućava dobivanje četvrte note ljestvice bez kombiniranog pokrivanja rupa (cross-fingering), što olakšava neke melodijske prolaze. Oba dizajna su ispravna; izbor zavisi od sviračeve preferencije i tradicije izrađivača.
Samu ljestvicu vrijedi razumjeti. Pentatonski mol je jedna od najstarijih ljestvica u ljudskoj muzici, prisutna u kineskim planinskim pjesmama, škotskim tužbalicama, balkanskim pastirskim melodijama i tradicijama autohtonih Amerikanaca. Na Native American flauti osmišljena je tako da svaka kombinacija nota zvuči skladno — ne postoje 'pogrešne' note u osnovnoj ljestvici. Zato početnici mogu svirati melodije unutar minuta od trenutka kada uzmu instrument u ruke.
Tradicionalni materijali uključuju cedar (cedar), juniper (kleka), walnut (orah), cherry (trešnja), redwood (crveno drvo), bamboo (bambus) i river cane (šaševina). Cedar je i dalje favorit zbog toplog, mekanog tona i aromatičnog kvaliteta. Drvo se često raspašće, izdublje i ponovo spoji — proces koji je jedan izrađivač opisao kao zavjet: izrađivač uklanja srž drveta, a svirač je vraća kroz dah i muziku.
Prepoznatljiva karakteristika tradicionalnih flauta je 'warble' — pulsirajuća, dahasta tekstura koja zvuči kao da se flauta kreće između tonova. U stvari, to uzrokuje premjenu dominantnosti među harmonikama jedne note. Ne može se u potpunosti replikovati vibratom i ostaje jedna od najdubljih kvaliteta ovog instrumenta.
Historijski, ove flaute su bile poznate pod mnogim imenima: 'flauta ljubavi' (love flute), 'udvarateljska flauta' (courting flute) i 'djedova flauta' (Grandfather's flute). Među Lakotama, riječ je Šiyótȟaŋka. Čejeni je zovu tâhpeno. Instrument se koristio za udvaranje, iscjeljivanje, ceremonije i ličnu meditaciju. Danas se koristi i u muzičkoj terapiji, posebno za hospic i kardiološke pacijente, jer usporeno, kontrolirano disanje koje zahtijeva pomaže u smanjenju anksioznosti i regulaciji srcanog ritma.
Savremeni izrađivači štimuju na A=440 Hz kako bi flauta mogla svirati s drugim instrumentima, iako neki preferiraju 432 Hz. Raspon instrumenta obuhvata otprilike tri i pol oktave kroz različite veličine, od dubokih bas flauta do manjih modela višeg tona. Bez obzira na veličinu ili tonalitet, temeljna karakteristika ostaje ista: mekan, vazdušast, intiman glas koji više liči na razgovor nego na nastup.